Iako je Padova zapravo bila „alternativa“ pored primamljivih lokacija u Španjolskoj, priznajem kako taj odabir ne bih nikada promijenila. Samu tu izjavu potvrđuju, neki bi rekli – prečesti, posjeti svakih nekoliko mjeseci. Naravno, za to su zaslužna dobro očuvana prijateljstva, kako skupine Hrvata koje sam upoznala ondje tako i skupine stranaca iz susjednih i onih ipak malo udaljenijih zemalja – jer je Padova zaista jedan savršeni primjer multikulturalnosti.
Kroz Padovu sam prošla jedanput prije dolaska na razmjenu, a mislila sam samo o tome što da radim u tome malom gradiću, daleko od mora (Veneciju ne smatram mjestom za dobar „kupanac“) punih šest mjeseci… U drugom mjesecu smo moja obitelj i ja došli u maglovitu Padovu s automobilom koji je prevozio cijelu moju sobu s obzirom da nam je od Zagreba potrebno samo četiri sata vožnje. Na sestrinom licu se vidjelo razočarenje kvartom u kojem sam stanovala (slavna Arcella), a ružno vrijeme koje je vidjela, presudilo je tome da me uopće nije bila zainteresirana posjetiti. Na svu sreću, prije same razmjene, u Zagrebu me pronašla Chiara. Chiara i ja smo jako slične, ali vrlo različite. Međutim to nas nije spriječilo da budemo najbolje cimerice ikad koje će se zajedno boriti protiv svih prepreka koje su nas čekale u našim „Ujedinjenim Narodima“ (tako smo zvali naš premali stan u kojem je živjelo osmero osoba, potpuno različitih nacionalnosti, kultura, jezika). Tu su krenule životne lekcije tolerancije, strpljenja i multikulturalnosti, a nije nedostajalo niti povijesti Balkana. S obzirom da nam je objema to bila prva razmjena, moram reći kako smo sa Learning Agreementom i ostalom dokumentacijom muku mučile do samog povratka. Chiara je dosta brzo svladala stranicu i aplikaciju sveučilišta – Università degli Studi di Padova, a kolegije smo mijenjale nekoliko puta na fakultetu School of Human and Social Sciences and Cultural Heritage. Profesori su uglavnom bili susretljivi i nismo imale problema što se tiče predavanja i izvršavanja obveza, posebice jer si sam slažeš raspored i stavljaš predavanja u doba koje ti najviše odgovara, onog dana kada ti najviše odgovara.
Naš stanodavac, kojeg sam našla putem Facebook grupa (privatan smještaj), je za Ujedinjene Narode tražio 290€ za krevet u dvokrevetnoj sobi, a režije i sve ostalo 75€. Iskreno, previše, ali vrijedilo je. U Padovi postoji jedna tramvajska linija SIR1 i bezbroj autobusa. Autobusom se možete voziti do 21 h, a zadnji tramvaj vozi do ponoći. Svaka vožnja dođe nešto manje od 2€, skupo, ali kazna od 50€ nas je natjerala da potražimo rješenja. Grad je odlično opremljen biciklima i romobilima koje otključate putem aplikacije i birate pretplatu koja vam najviše odgovara. Automobilom sam osim sobe ponijela i svoj bicikl kojeg me bilo strah koristiti iz jednostavnog razloga, da ga ne ukradu iako ima dva lanca (od kojih je jedan čelični). Pred završetak Erasmusa sam taj isti bicikl na kraju ostavila skupini Arapa iz Palestine koje sam upoznala. U menzu, priznajem, nisam niti jedanput otišla, međutim razloga je nekoliko. Prvo, Chiari i meni aplikacija jednostavno nije funkcionirala. Drugo, koštalo je preko 5€, dok je u Zagrebu 0,80 €. Hranu smo skupo plaćale, pa su nas osigurale naše obitelji koje su Flixbusom velikodušno slale hrvatske proizvode.
Prvi tjedan smo iskoristile za šetnju gradom, posjete muzejima i odlaskom na ESN-ove organizirane događaje dobrodošlice za erasmusovce. Od svega moram izdvojiti Boat party i jedrenje kod Venecije. Ondje smo upoznale našu skupinu Hrvata s kojima smo dijelili nezaboravne trenutke u ispijanju kavi i aperola, izlascima i silnim putovanjima. Konkretno, Chiara i ja smo uspjele obići veći dio Italije: Dolomite, Bolsano i Trento, Bolognju, Veronu, Veneciju, Amalfi obalu, Napulj i Pompeje, Siciliju i Pugliu – Brindisi, Bari, Alberobello, Lecce, Ostune, Polignano a Mare. Radi jeftinih Ryanair letova skoknula sam i do Albanije sa šestero erasmusovaca koje sam upoznala tri dana ranije… Oni su postali moja skupina stranaca s kojima sam posljednja dva mjeseca provodila 24/7. Kažu, osobe s kojima preživiš putovanje, bez da se posvađate, ostaju s tobom do kraja! Ta skupina je svakim danom sve više rasla te smo postali nerazdvojni. Neki i dalje žive u Padovi, ostali su se morali vratiti nazad u svoje države, gradove, a neki su pak otišli studirati negdje drugdje. Kako god bilo, svatko od njih redovito pošalje poruku ili nazove tu i tamo kako bi pitali kako smo, na kojem kraju svijeta i kad ih dolazimo posjetiti jer uvijek imamo osiguran smještaj kod njih i njihovih obitelji.
Za sve one koji se boje stranog jezika, samostalnosti, nove kulture, mentaliteta ljudi, hrane, okoline imam dvije riječi: USUDI SE jer se uvijek možeš vratiti idućim letom.
Nadam se da vam je moj osvrt bio od pomoći! Uživajte i stvarajte nove uspomene!
